Gamer4ever

Zasto kineskih ? Kina je kolijevka poslovica, filozofije, umjetnosti, ukratko jedna od kolijevki civilizacije i mozda jedina takva koja ima status vele sile i danas. U isto vrijeme, jeftine budilice krasi jednostavnost. One demonstriraju mogucnost da se sa tako malo napravi puno. Nikakve velike rijeci koje ce promijeniti tok historije i napraviti novi svjetski poredak. Ali bi mogle promijeniti zivot bar deset pojedinaca i tu na mjesto dolazi red i budjenje. To je otprilike ideja Reda kineskih budilica. Otprilike, jer sve stvari gube na vrijednosti kada se definisu i ogranice. Tek tada ih niko ne moze shvatiti na svoj nacin i dodati ono sto zeli. Tek kada je sve receno, stvari ostanu nedorecene zauvijek.

Cinilo se da jos jedino medo mirno spava, zato sto ne zna sta se desava. Ako bi nas bosanski medo saznao da mu rodjak, polarni medo, gubi polako prirodno staniste, bio bi mnogo uznemiren. Vjerovatno bi medo pokusao pomoci medi. Ali ako medo sazna da pola sume ima rodjake koji gube prirodno staniste, medu niti jedan novi rodjak, osudjen da izumre, ne bi interesovao. Tako je jednog dana medi donesena vijest da je ptica Dodo izumrla. Medo se promeskoljio, promislio kako je to strasno i okrenuo se na drugu stranu. Sljedecih par zimskih mjeseci, medo je uzivao u umrtvljenosti.

Volio bih vidjeti Iracku pustinju i volio bih vidjeti Bagdad. Sada kada znam kakav uzas vlada tamo, sigurno ih nikada necu vidjeti. Kada ne bih znao, kada vijesti ne bi tako brzo putovale, kada bih bio van svijeta i stvarno setao obalom rijeke zivota, vjerujem da bih vidio Bagdad i Iracku pustinju. Kada bih bio u mraku rata, vjerovatno bih nekome i pomogao. Mozda bih naucio arapski, pa bih njih ucio engleski i bosanski i pricao im o zemlji sa tri predsjednika. Ne bi se sigurno sve promijenilo, ali bar bi 10 pojedinaca znalo nesto o zemlji u obliku srca a ja bih vidio Bagdad i Iracku pustinju. Mozda bi neko od tih 10 jednom posjetio Bjelasnicu i Neum, otisao na rafting na Neretvu. Mozda bi ostavio bombu i uhvatio se hasova i motike a mozda cak i knjige.
Sva sreca pa znam kako je tamo. Zato cu sjediti u toploj sobi i sve ubjedjivati kako je tamo grozno i kako se mora nesto uciniti. Izrazit cu snazan protest kao ona smijesna mirodavna medijska organizacija sto vodi racuna da se svaki rat i svaka katastrofa dobro reklamiraju. Indiferentnost je gora od zla, jer se ne moze osuditi.

Upravo Red kineskih budilica budi ono sto predstavljam Ja. Red kao udruzenje, organizacija, grupa, formalnost ne postoji. Ali postoje clanovi, koji ne znaju da mu pripadaju. Naravno, jer ne postoji. Postoje osobe koje se pronalaze i osobe koje zele biti pronadjene. Oni koji se pronalaze i rade na tome, pripadaju redu. Oni nisu indiferentni. Bitna im je svijest i vide jasnu razliku izmedju dobra i zla, namjere i slucajnosti. Upravo zato sto ne znaju za svu povrsnost, sto ne misle da znaju sve o svemu, znaju vise. Oni zive svoj zivot, ne predstavljaju ga. Upravo je to bio kljucni momenat u ljudskoj civilizaciji. Ideja, opste prihvacena, da je prezentacija onoga sto smo i sto radimo, vaznija od onoga sto dozivimo. Nicemu se nije pridavao znacaj ako nije prezentovano. Time smo pokusali definisati sve a izgubili smo sebe. Clanovi reda gledaju svijet svojim ocima. U potrazi za sobom, oni inspirisu one oko sebe. Oni stvaraju nove clanove. Clanovi reda su cesto neinformisani o trenutnoj situaciji. O historiji, nikada. To su one osobe koje se u kisno popodne pojave na vratima promrzli i sa osmjehom koji razbija melahoniju. Osobe koje podstaknu druge da pronalaze svoj smisao ili nekoga ko ce ih pronaci i stvoriti nesto samo svoje. Ono sto pripada samo tebi, bez zelje da to podijelis osim mozda jos sa jednom osobom. Konacno da shvatis da ne postoji svijet do tvog. Ti kreiras taj svijet. Ne mora se nikome svidjeti. Ne mora biti upamcen, zapisan, snimljen niti fotografisan. Cemu uspomene ako nam oduzimaju snagu da stvaramo nove?

Trziste uspomena je postalo zasiceno sa toliko ljudi spremnih i punih zelje da prezentuju svoje.

Clanovi reda mnogo putuju. O jednom takvom putovanju ce biti rijeci u nastavku.
(PAZNJA: Tekst je napisan pod jakim uticajem kineske tradicionalne muzike!)

Za ne povjerovati, ali Zemlja je okrugla. Jos k tomu, nije centar svemira, nego rotira oko Sunca. Sretan vam astroloski dogadjaj, obilaska Zemlje oko Sunca, pocetak Nove godine. Sva sreca pa nismo odvuceni u neku crnu rupu na ovom putu.
Nadam se da me zbog ovoga nece spaliti na lomaci oni koji ignorisu i zanemaruju cinjenice :). Takodje se nadam da ce mi vjerovati i oni koji se uglavnom ne sjecaju novogodisnje noci i u kojoj naprave vise gluposti nego u cijeloj godini zajedno.
Ne bih znao ko mi je gori.

Sve najbolje u novoj rotaciji.
Keep on rollin ;).

"My dear lady,

obicna djevojko ociju boje srne. Ne vrijedis puno, daleko da si posebna, nisi mi bas nesto i volim te najvise. Nimalo mi ne nedostajes, ne zelim biti sa tobom, ma ni pomisliti na to. Takvu osobu nikad ne bih pozelio, jos manje se oko nje trudio, ali se mozes podnijeti kao prijateljska. Neka te nosi djavo, daleko od mene. Steta sto sam te ikada upoznao. Ludnica je luksuzna ustanova za tvoje gluposti i nedoraslo ponasanje. Mnogo lose lazes i kao sto rekoh, ne vrijedis puno. Izrode jedan, dao bih sve na svijetu da te veceras mogu zagrliti."

Eto, tekst prenosimo u potpunosti :).

Nedavno su se na bloggeru pojavile google adds reklame ubacene od strane administracije. Pored toga sto nije fer, stvarno unistavaju dizajn bloggova.

Ako ste protiv reklama, potpisite peticiju ovdje.

Sirite dalje peticiju!

Mali Harun, doseljenik iz Maroka, lociran u Juznoj Americi, tamo gdje je ona velika uvala (ah ko ce zapamtiti sva ta imena), lezao je i razmisljao o Strongholdu dok je u pozadini svirala "Under an old tree". Izvruzulani su voljeli da se koncentrisu na nesto dok plove. Samoca i odustvo koncentracije su lose uticali na metabolizam a bolest je zadnja stvar koju sada zele, sada kada im je skresan budzet. Mali Harun, ipak Harun, nije imao vise od 12 Suncanih godina. Izvruzulani su zapravo bili ti koji su mali, tako da ih je sama pomisao da nekoga ko je veci, zovu malim, jako vrijedjala. Ipak su to bila osjetljiva bica, ne veca od 4 case suhih rakova, standardne mjere na planeti Izvrusulana. Sjecao se Lan marsiranja ispred velike statue Svetog Suhog raka prvorodjenog, mjere svih mjera i prvog funkcionera kabineta Izvrusulanske novoosnovane administracije, prvog dana njegove 23. godine drugog Mjeseca. Kao da je juce pocelo njegovo obrazovanje.

"Dobro je sto smo zauzeli kurs ne tako blizu Suncu. Samo bi nam jos i popravak juznog zaslona trebao. Pogotovo sada, kada su nam skresali budzet. Iako, da smo prisli blize, akumuliralo bi se dovoljno energije za kratak posjet nekoj drugoj planeti. Medjutim, trebalo bi promijeniti kurs. Trebalo bi sve na brodu mobilizirati. Koliko bi nagla uzbuna potrosila kalorija? Koliko bi onda trebalo da se te kalorije nadoknade? Da li bi ista zapravo ustedjeli? Kako to onda objasniti u izvjestaju?"

Ipak je to bila birokratska civilizacija. Dovoljno birokratska da se zbog nedovoljno suhog raka, cijelom jednom istrazivackom odsjeku skresu sredstva. Doktor je naravno pogrijesio, jer nije dovoljno isusio rak koze funcionerovom sinu, pa se ovaj jos dugo oblacio kao da je krenuo na prvo marsiranje, ispred statue Svetog Suhog raka. Odjednom je Lanu na um pala zanimljiva misao: "Kako to da nam obicni rak a ne neki Izvruzulan, bude osnivac drustvenog poretka?" Naravno, Lan nikada nece saznati da je upravo to razlog zasto nista nije funkcionisalo kako treba, nego se za sve moralo ici okolo i unazad. Tako je kada vam je rak, pa maker bio I prvorodjeni, osnivac drustvenog poretka. "Ali, mozda...". Iz dubokog razmisljanja ga je prekinuo glasan smijeh njegovog zamjenika Lazuena. Svi muskarci na planeti Izvrusulana su imali imena koja se zavrsavaju na n. Naravno, zene su imale imena koja zavrsavaju na lj i upravo je Lazuenu urnebesno bilo sto je zemljanin kojeg je on posmatrao buljio u poster lokalnog idola koji, ne samo da je imao Lj u imenu, nego je bas to Lj bilo na pocetku, van svih pravila. Ljuba Alicic se smjesio Semiru, sirovini od 24 godine, dok su sobom odjekivali zvuci pjesme "Placite sa mnom jesenje kise". Semir je takodjer lezao, samo sto je u Bosni, u to vrijeme, bilo podne.

Obojica Izvruzulana su bili dorasli zadatku. Zeljeli su, u sklopu svog projekta “Vrste nase blize okoline”, uvrstiti i Zemaljsku vrstu u svoju kolekciju. Trebalo je napraviti prezentaciju, koja ce po svim pravilima izmamiti veliki aplauz. Za kolekciju im je nedostajao otisak prsta dva pripadnika ove vrste. Ali korak po korak. Nije bio nacin Izvruzulana da brinu o sljedecem koraku, dok trenutni nije zavrsen. Mogli su razmisljati o alternativi postojeceg, ali tek onda kada su se definitivno odlucili za jednu izvedbu, tako da promijena nije dolazila u obzir. Za sada je sve teklo po planu. Pronasli su 2 pripadnika civilizacije na cije su se ponasanje mogli koncentrisati I ne razmisljati o opasnosti dodatnih troskova za zdravstvo.

Vec su lagano ulazili u atmosferu. Lauzen je jos uvijek mislio na Ljubu i pokusavao oponasati zvukove pjesme  "Placite samnom jesenje kise". Opet se poceo smijati pri pomisli kako bi to bilo da se on zove Ljauzen a ne Lauzen. Svasta, ovo putovanje je vec uzimalo svoj danak. Bez opasnosti po metabolizam, prisli su dovoljno blizu planetu. Prvi zadatak je bio zavrsen. Ipak je to bila birokratska civilizacija. “Sada je vrijeme da odaberemo dva kandidata za nasu kolekciju”, rece iznenadjujuce negastriticno Lan.

"Navece, kada ugasim svjetlo i legnem spavati, posaljem ipak poljubac u prazno, kao da si tu. Volio bih da te zagrlim cvrsto, ljubim po vratu i slusam kako dises i smijes se mraku. Volio bih da se sa tobom probudim, jos uvijek u zagrljaju. Privucem te jos blize sebi i na uho sapnem "good morning beautiful". "

Little cheesy, but ok :).

Ispostavilo se da bez germe nema dobrih lepinica. Zanimljivo je to kako ljudi uglavnom ne odgovaraju direktno na pitanja. Sto je, na zalost, jako dobra stvar. Upravo iz odgovora, koji nemaju veze sa pitanjima saznamo najjednostavnije, ali, kasnije ce se ispostaviti i najvaznije stvari u zivotu. Tako sam na pitanje, kako se prave lepinice, dobio odgovor, isto kao i hljeb. Moj hljeb, jedini koji sam napravio u zivotu, da prosti hljeb, bio je katastrofa. Naravno, da vas odmah prestanem lagati, nisam ga napravio, ali sam se potrudio. Ali pokusaj je ionako ne bitan. Ono sto je bitno jeste rezultat, pa makar on nemao veze sa prvobitnim ciljem. Tijesto je bilo napravljeno samo od brasna, soli i vode. Mama me je htjela ganjati po kuci, iako je na kraju samo "ljubazno" rekla da joj vise ne pomazem. Nije uspjeh, ali je mnogo ljepsa prica od jednostavne recenice koja bi glasila "jednom sam pokusao napraviti hljeb".

Ono sto Strongholdu 3 treba je definitivno patch. Nakon duzeg razvoja, Firefly je konacno izdao Stronghold 3. Igra je trebala predstavljati povratak korijenima, tj. originalnom Strongholdu, uz kombinaciju dobrih ideja iz (katastrofalnog) Strongholda 2. Nazalost, to se nije u potpunosti desilo. Stronghold 3 posjeduje sve sto je potrebno za uspjeh. Prica je poprilicno dobra. Animacije za pricu su uradjene u cartoon stilu i poprilicno simpaticno izgledaju. Grafika je, ruku na srce konacno evoulirala u nesto prihvatljivo. Stara 2D grafika je bila idealno uradjena za castle building stil igre, te je nova, 3D grafika, u tome sada stvarno dobro prati. Gameplay je dobro osmisljen. Vremenske prilike su lijepo uradjene, kao i random ljudi koji se pojavljuju. Posebno stare pijanice, koje idu oko dvorca i zahtijevaju vise piva. Prica prati povratak Wolfa, koji kako se ispostavilo, ipak nije poginuo na kraju prvog dijela. Sada on napada kraljevstvu, u zelji da vrati izgubljeno (oteto). Vojnici i bitke sada izgledaju ozbiljnije. Iako, i sada se desi preklapanje, ali ipak izgledaju cvrsce. Nazalost i dalje su prisutni moronski kopljanici, koji na pocetku bitke bacaju svoja koplja, pa im, nekim cudom ona ponovno izrasu (:S ?). Turbo folk je usao i u gaming industriju. "Brze, brze, brze" je moto kojim se autori vode. Jednostavno jer ljudi nemaju vremena za uzivanje, pa tu i tamo, na brzinu odigraju nesto. Iako legendaran, Starcraft je kum ovog pogleda na razvoj. Moglo bi se reci da je Starcraft za gaming industriju, ono sto je Rambo Amadeus za turbo folk. Svim pravim fanovima je jasno, da je Stronghold igra izgradnje a ne prvenstveno rusenja dvorca. Nazalost, prodaja je ta koja pokrece sve. Samo, mogli su nit kreativnosti konstrukcije provuci kroz igru a ne u potpuosti se prilagoditi prodaji.
Gameplay podsjeca na stari Stronghold. Sve stare kuce su tu. Cak i neke cool iz Strongholda 2, tako da ce te moci organizovati i sam licni zivot vaseg lorda, uz lordilike stvari, koje su mu potrebne. Ocigledno se pocela paznja posvecivati sitnicama. Tu lezi glavni problem, pocela. Stronghold 3 je prepun bugova. Obicna naredba za patroliranje vojnika ne radi! Naznaka za detalje je puno, ali nisu implementirani do kraja, ili su, cini se, silom izbaceni, da bi igra, kakva takva igra, mogla biti izbacena na trziste. Ovo je klasican primjer unistavanja fantasticne ideje u cilju izdavanja na vrijeme. Da su autori sebi dali jos jedan mjesec i radili na svim detaljima, imali bi igru godine. Ipak je to Stronghold. Nazalost, ovako sve sitnice su ili upropastene, ili vam na um padnu prilikom igranja, pa se zapitate, kako bas to nisu mogli implementirati. Ono sto je Stronghold uvijek cinilo posebnim su upravo simpaticne sitnice. Najgora stvar je definitivno mini mapa. Niti u jednoj igri nisam vidio goru mini mapu, a bilo je pravo losih. Uopste ne djeluje logicno, niti ozbiljno. Kao da amater prvi put pravi mapu, pa je upravo dovrsio prvi nacrt. Muzika je dobra. Ukljucuje stare melodije poput one "Under the old oak tree". Cak su i nove privlacne i daju srednjovjekovni smek igri.

Stronghold 3 je imao odlicne predispozicije za uspjeh. Vidi se da je stvarno dosta truda ulozeno u razvoj i koncept. Ali nema germe. Jednostavno nije nadosao. Jednom kada zagrebete povrsinu, vec ste na dnu i pitate sebe, zasto zapravo gubite vrijeme oko ovoga. Nadam se da ce mu patch pomoci, ali tesko.

Ipak, odoh pogledati jos jednom kako izgleda. Zelim da bude bolje :).

My castle is my home.

Svim muslimanima, Bajram Serif Mubarek Olsun. Da ovi dani prodju u miru, ljubavi, toleranciji i dobroj porodicnoj atmosferi, daleko od mrznje i mraka.

Demokratija je savrseno prokletstvo nase civilizacije. Savrseno jer predstavlja najbolji moguci oblik uredjenja drustva. Prokletstvo zbog pogresne implementacije. Kombinujuci umrtvljenost samoincijative koju sa sobom nosi komunizam i mogucnost ucestvovanja u odlucivanju bez potrebne kvalifikacije, koju sa sobom nosi demokratija, dobiva se sindrom koji muci sve post komunisticke zemlje, obrnuta evolucija. Ovaj sindrom podrazumijeva drustvo u kojem su ljudi prepusteni sami sebi, usmjereni ka osnovnim instinktima prezivljavanja, bez zainteresovanosti za prosvijetljenje i umjetnost kao vrhunace civilizacije, u kojem jedino incijativa unistenja i izoacije nailaze na odobravanje mase koja bira. Upravo zato sto jedino ove dvije incijative nude odgovor na osnovni ljudski instinkt, strah. U takvoj situaciji jedino strah pokrece drustvo. Sto za posljedicu ima ispoljavanje samo osnovnih potreba prezivljavanja, sto cini zatvoren krug. Vise o obrnutoj evoluciji u drugom tekstu.

Demokratija, iako savrseno zamisljena, ocigledno ne funkcionise. Kako je moguce da je sistem osmisljen prije 2 hiljade godina mogao biti sproveden u djelo sa fantasticnim procvatom Grcke kulture, dok sada nailazi na pitanja na koja nema odgovora i cini se zastarjeo, sto zapravo i nije slucaj. Odgovor lezi u poimanju same demokratije. Iako podrazumijeva vladavinu naroda, poimanje samog naroda treba razjasniti vise. U antickoj Grckoj, drustvo je podijeljeno na tri dijela, obicni gradjani, vojnici i filozofi koji vode drzavu. Upravo zbog filozofskog pristupa, kultura je procvijetala, jer se cijeli sistem uprave bazirao na namjeri da se rijese problemi na idealan, ili najprakticniji nacin. Osnovna razlika izmedju poretka sada i onog prije dvije hiljade godina jeste odsustvo pretjerane zelje za profitom. Ta zelja, u takvom drustvu bi bila reduntanta, jer profit u danasnjem drustvu predstavlja put do moci. Ako odredjena grupa posjeduje moc, onda im profit nije potreban. Sa jedne strane, radilo se o izabranoj grupi, iz naroda koja je bila izuzetno nadahnuna da rijesava civilizacijske probleme. sa druge strane, cesto su pripadnici vladajuce grupe bili izuzetno bogate osobe. Ispostavlja se medjutim da tajna uspjeha skoro da i nije povezana sa materijalnim bogastvom vodja, vec je upravo to nadahnuce i osiguravalo sigurno mjesto u vladajucoj strukturi. Ocigledno je da problem lezi u strukturi koja bira vladajucu. Ono sto se promijenilo u protekle dvije hiljade godina jeste ekonomski poredak. Robovlasnistvo je ukinuto. Slobodni gradjani Grcke su bili glasaci. Radilo se o osobama koje su dobro poznavale nacin funckionisanja drzave, prave probleme drzave i osobama koje su imale razumijevanja za umjetnost. Zato jer su za to imali vremena i jer su na taj nacin bili usmjereno. Robovi nisu bili smatrani dijelom drustva, vec alatom. Upravo ovakav ekonomski poredak, iako u potpunosti pogresan, je omogucio procvat demokratije. Nivo civilizacije glasackog tijela odredjuje nivo civilizacije vlasti. Od prvobitne ideje, gdje je pravo glasa bilo privilegija, dosli smo u situacije gdje je gradjanska obaveza i gdje se procenat od 50% izlaska populacije na izbore smatra ogromnim uspjehom. Sloboda izbora nije privilegija samo onih koji razumiju probleme, samim tim publika pred kojom se buduci kandidati nalaze je daleko od prosvijetljene. Nedostatak odgovarajuce publike donosi promijenu nastupa. Odsustvo razumijevanja funkcionisanja drzave, osjecaja za umjetnost, humanizam i ostale civilizacijske vrijednosti, prisutan kod vecine, jer puno je vise ispod prosjecno inteligentnih, nego nad prosjecno ingeligentnih, dovodi do atmosfere u kojoj prosvjetitelji i filozofi imaju dosadne ideje koje nisu privlace sa masovno populisanje. Upravo ovo tjera kandidate na jedini moguci nacin dobivanja izbora a to je svjesno manipulisanje i zloupotreba inteligencije. Kako je problem u birackoj strukturi, onda je odgovor na problem demokratije u redefinisanju biracke strukture. Pravo izbora treba postati privilegija rezervisana za one koji posjeduju dovoljan stepen duhovnosti i razumijevanja. Implementacija je jako jednostavna. Umjesto prava na glasanje, koje se stice punoljetstvom, ponuditi obrazovanje u ovoj oblasti i test koji predstavlja uslov za ulazak u svijet odgovornih. Za ostale se moze ostaviti i narodni tribun.

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...

Branko Ćopić